Naklon kanonu i šetnja brodom kao propuštene prilike

Pisala sam već o okolnostima i zavrzlamama koje su prethodile jubilarnom izdanju Splitskog ljeta, a rezultirale su činjenicom da je cijeli festival još prije početka bio pod povećalom struke, politike i javnosti. Dodamo li tome činjenicu da je riječ o festivalu koji se održava u godini u kojoj se obilježava petstota godišnjica smrti Marka Marulića, u Marulićevu rodnom gradu, te dodjeljuje nagrade nazvane upravo po Juditi, jasno je da je pritisak mnogostruk.

Lijen postupak koji izbjegava suvremenu kontekstualizaciju

Judita je smještena u prostor ispred crkvice sv. Jere na Marjanu, prostor koji može primiti svega tridesetak gledatelja, u kojem ćete morati ustati sa sjedalice, okrenuti se na istoj, protegnuti vrat, da biste uspjeli vidjeti što se događa na sceni. Marulić, Judita, lokacija – tri presnažna faktora koja su, polako ali sigurno, ubila sav život u pristupu Juditi, koju postavljamo u 2024. godini, 503 godine nakon što je napokon objavljena. Ne kontekstualizirati Juditu više od pola tisućljeća nakon njenog objavljivanja, lijen je postupak. Oslanjanje na Marulićevo ime i pero, strah od zadiranja u sveti tekst, u temelj domaće književnosti, tjera me na tužan zaključak kako na Splitskom ljetu više ne treba tražiti inovativnost niti eksperiment.

U Pričama s trajekta svega bilo previše

Katarina Romac čini se kao jedini logičan izbor u ansamblu HNK za suvremenu Juditu, ali ni ona ne uspijeva biti snažna, prkosna i ranjiva kakva je znala biti u nekima od svojih najboljih uloga. Snažnija je kao pojava u Juditi, nego kao Judita. Njezina se snaga međutim gubi u borbi s tekstualnim korpusom, s akcentuacijom, ovaj je ep u jednom trenutku toliko velik da je u potpunosti proguta. U takvim trenucima ni Judita kao pojava nije toliko snažna, sve postaje veće od nje, i kostim, i scenski pokret, i ambijent, i publika. U jednom trenutku postanemo svjesni da je pred nama Katarina Romac, a ne Judita i – kad to shvatimo – teško se vratiti u Marulićev ep. Teško je tada i violončelistu Stanislavu Kovačiću izaći iz uloge ukrasa na koji je, naposljetku, sveden.

Do dolaska druge od dviju posebnih autobusnih linija koje su nas odvezle s lokacije, ja sam već zaboravila Juditu. Nije ostala sa mnom. Zamislite Juditu na splitskim ulicama, Juditu u derutnim prostorima Doma mladih, zamislite Juditu na jeziku koji će svatko iz publike razumjeti. Jer priča o Juditi stvarno jest univerzalna, svevremenska, ona jest snažna i ranjiva žena, žena prije svega, i takvi principi na kojima počiva moraju izazvati rekontekstualizaciju, moraju pozvati na režijsku, dramaturšku i izvedbenu igru i eksperiment. Sve ostalo je klanjanje kanonu bez dubokog razumijevanja onog životnog, ljudskog i aktualnog u ovoj priči.

Katarina Romac kao Judita / Snimila Nemi Bulat

Nedovoljno snažan pokušaj iskoraka u kazalište zajednice

Druga i posljednja dramska premijera u sklopu 70. Splitskog ljeta, Priče s trajekta, održala se na trajektu Oliver, privezanom na vezu 25 splitske trajektne luke. Nažalost, zbog tragedije koja se sljedećega dana dogodila na trajektu Lastovo u Malom Lošinju, Priče s trajekta nisu doživjele svoje reprizne izvedbe najavljene za 12, 13. i 14. kolovoza.

Priče s trajekta na prvi pogled možda djeluju kao pokušaj iskoraka splitskog HNK u kazalište zajednice. Ipak, građanke i građani koji su se odazvali pozivu koji je kazalište objavilo početkom godine nisu bili uključeni u proces rada na predstavi nakon što su poslali svoje anegdote, uspomene i priče s trajekata. Priče su postale integralnim dijelom predstave, od njih je sve krenulo, ali angažman uključenih građana i građanki trebao je biti mnogo snažniji.

U želji za obuhvaćanjem što više priča, čini se da je iz ruku ispušteno mnogo bitnih faktora – od narativnog povezivanja priča (mjesto radnje kao glavna poveznica brzo se potroši kao ideja) preko dramaturške obrade materijala u kohezivnu cjelinu pa sve do samog ansambla – koliki je ansambl ipak prevelik ansambl? U predstavi, naime, igra ukupno 18 glumaca i glumica. Neki su dokazali kako i u ovako velikim ansamblima nemaju problema s isticanjem u kvaliteti izvedbe. U prvom redu tu je još jednom izvrsna Snježana Sinovčić Šiškov – napokon u ulozi koja nije „mater“ ili „baba“ (iako i u svaku takvu ulogu svejedno unese i karakter i nijanse). Zatim Nikša Arčanin, koji se i minimalnim scenskim pokretom i replikama vješto prebacuje iz karaktera u karakter. Kao osvježenje u zadnje vrijeme ističe se Stipe Jelaska čiji je humor puno suptilniji od onog koji se već pomalo izlizao kod Stipe Radoje i Donata Zeke, koji su, iako standardno korektni, odavno prestali iznenađivati izvedbama, najviše zbog ukalupljivanja u iste likove i vraćanja na iste, prokušane karakterizacije. Monika Vuco Carev, uz Snježanu Sinovčić Šiškov, ponudila je najsnažniju žensku izvedbu i još jednom pokazala kako minimalističkom, ali čvrstom izvedbom, suvereno vlada ulogama u koje je smještena. Anastasija Jankovskaja i Ana Marija Veselčić izgubile su se u ansamblu, a pokušaji isticanja ostali su, nažalost, na karikaturi (scena s ministrom i njegovom histeričnom, prenaglašenom svitom). Bruna Bebić i Elvis Bošnjak zarobljeni su u uloge koje su ipak preslabe za njihov potencijal, u priču koja počiva samo na nostalgiji i emociji, priču koja se proteže cijelim središnjim, salonskim dijelom predstave, i samo zamara – i gledatelje i čitavu predstavu.

Previše je svega u ovoj predstavi. Previše priča, nedovoljno razrađenih ideja (početak u brodskoj garaži, cijeli dio na palubi, kao i kraj ispred svjetionika kao najbolji primjeri), previše glumaca i glumica, previše lokacija unutar lokacije, previše dodatnog sadržaja… Također, očekivani procesijski pristup predstavi ostaje površan – publika je ovdje publika, putnici na brodu. Imati trajekt na raspolaganju i pružiti gledateljima prostore koje i inače mogu slobodno istraživati za duljih ili kraćih plovidbi – šteta. Propuštena prilika za kreiranje stvarne ambijentalnosti.

Površno tematiziranje migranata

Nakon što smo dobili naredbu da se smjestimo na lijevi bok trajekta, s pogledom na svjetionik, ugurala sam se među iscrpljene suborce da vidim o čemu je riječ. Čujem glas koji govori o tome kako su trajekti obilježili mnoge živote, ali kako neki ljudi putuju brodovima da spase vlastiti život. Nešto što je počelo kao zanimljiva i potrebna posveta svakom životu izgubljenom u moru, pretvorila se u sramotnu eksploataciju koju nisam mogla odgledati do kraja. Svjetlo je osvijetlilo svjetionik i Donata Zeku i djevojčicu pokraj njega koja je na početku predstave recitirala Nazora. Tek onda, kad su mi se oči navikle na mrak koji je prekrio kamene gromade pokraj svjetionika, uočila sam tijela glumaca u zimskoj, tamnoj odjeći. Pogađate, tijela migranata.

Pitam se čemu ovaj pokušaj aktualizacije i angažiranosti ako je cijela ideja, cijela predstava jasno bila okupana lokalnim, nostalgičnim, osobnim? Ovakav pristup otkriva površnost,  stavljanje znaka plus kraj kućice „aktualno“, a zapravo ne donosi ništa novo. Migranti su mrtva tijela, oni ne zaslužuju svoje priče s nekih trajekata, vlakova, autobusa, iz života kakav su imali prije nego što je postao borba za opstanak? Oni su tu da nas podsjete koliko smo ipak sretni? U svakom slučaju, mlako, nepotrebno i zaista, kao i puno toga u Pričama s trajekta – previše. Ne u dobrom smislu.